20.05.2006., subota
Poremećeni odnosi
Prazna sam...totalno sam otupila. Kao da je netko sve moje osjećaje, snagu i volju s takvom lakoćom izvukao iz mene...i imam osjećaj da mi nikad neće vratiti. Uopće ne znam kako ću ni ovaj post napisati, a da ima nekog smisla i da ga drugi shvate.
Nakon dugo vremena opet mi se dogodilo to nešto da mi se toliko toga nakupilo u meni. I danas sam pukla. Nisam mogla više ni šutjeti, samo su suze počele kliziti. Nakon napornih tjedana na poslu, a nitko iz obitelji me nije pitao kako mi je ili kako se ja osjećam. Ni ne znaju da već neko vrijeme imam dečka. I kao da ih je briga. Ali vidjela sam danas da baš nije tako. Sjetila sam se danas jednog od komentara što sam pročitala ovdje...da ne okrećem leđa tati, da on želi meni najbolje... I danas me je zagrlio...ja ne pamtim zadnji put kad je to napravio - jecala sam... i pričali smo...žao mu je zbog svega, pitao me šta da napravi...šta mi smeta najviše...Plakao je i on, stisnuo me za ruku. Lijepo je bilo osjetiti ju.
Ali opet, i on je skupio hrabrosti onda kad nije bio trijezan. Slaba je osoba. Treba mu pomoći. Pa rekla sam mami da bi ja sve učinila za svog muža i spašavala brak. Sve bi učinila da mijenjam probleme, a ne da bježim od njih i pravim se da ne postoje. Glumiti sretnu obitelj je nešto najgroznije što postoji. Kaže da on to ne želi, da je sebičan i alkoholičar. Ona je odustala od toga.
Pa kako mogu vjerovati u sretan brak kad već godinama gledam njih dvoje kako se ne podnose. I to sam mu rekla. I to ga je rastužilo. Ali kad je tako...Poremećeni odnosi u obitelji ne mogu stvoriti ništa drugo nego poremećene odnose i razmišljanja u djeci. Kaže, pokušat će razgovarati s mamom i riješiti neke stvari. Ma na kraju, nije mene briga. Mislim stalo mi je do toga kakvi će biti njihovi odnosi, ali kažu nije to tvoj život...Ja ću otići (nadam se) ali kako će oni živjeti? U odvojenim sobama? Pa jedini njihov razgovor je ili on viče na nju, ona šuti, ili obrnuto. Ja sam presretna kad ih čujem da "normalno" razgovaraju. Ali to je tako rijetko.
Kakve zbrkane misli i osjećaji. Plakala sam dva sata i zaspala sa suzama na licu. I sad plačem pisajući ovaj post. Hvala svima koji ga čitaju i pokušavaju mi pomoći savjetom.
|
08.05.2006., ponedjeljak
screaming, but this time not inside myself
Pijani glas. Svađa. Deranje. Vrijeđanje. "Šta je ovo?! Nemam više živaca!" Snažno lupanje vratima. "Pa dijete, nemoj tako, smirit će se on." - "Ali ja se neću smiriti! Nemam više živaca ni sekunde ovo slušati!" - "Zaspat će on brzo." - "Ali ja neću! A trebam sutra normalno funkcionirat na poslu i praviti se da je sve ok! Nemam snage ni živaca više! Kad se jednom odselim odavde, neću se više nikad vraćati!" Odlazak iz sobe bez riječi.
Pukla sam. Mrzim sve. Briga me za bilo koga.
|
27.04.2006., četvrtak
volja za životom
Mislim da je u životu najbitnija volja...Mislim, mislim, mislim....Previše mislim....
Šta god radili, ako želite uspjeti morate imati čvrstu želju i volju za tim. Ali kako ju steći? Kako ju pronaći u sebi? Meni je trenutno najteže pronaći volju za životom. Kako da je uopće imam kad sam cijelo veče slušala pijani glas o tome kako je život gotov, želje za smrću. Naravno, govorim o svom ocu, koji je jučer pričao o životu i smrti. O životu koji je proživio (kako on kaže - to ni nije život - dosta mu je svega), i o tome kakvu sahranu želi. A ja sam se, naravno, pravila da spavam, i da ne čujem u susjednoj sobi njegovu priču. Mama je šutila ovaj put...ali razbudila me oko 3 ujutro kad mu je govorila "ušuti". Tužno je gledati kako je netko proživio život na takav način i mogu reći uništio još nekoliko života pored sebe. A uništio u smislu da je usadio neki vječni strah od života. Kako se sad pokrenuti kad to sve čuješ od svojih roditelja, koji bi ti trebali biti neki oslonac, potpora...Učitelji koji će te "uvesti u život". Izgleda da sve moram sama. Ali to je tako teško.
Jučer sam ga mrzila iz dna duše...prezirala sam njegov glas, zaspala sam sa grčem u želucu. Danas kad sam ga vidjela kako bespomoćno leži kao da je kraj, umrla sam od straha...Suze su u trenu počele kliziti niz obraze...tako se bojim. Iako u trenucima pijanstva često pomislim kako bi bilo bolje i lakše kad on ne bi bio s nama, jer svaki slijedeći put mislim da neću moći izdržati te svađe. Ali opet to nekako prođe, izdržim, "progutam" i ostavim negdje u srcu. Ovo je jedini način (pisanje na blogu) gdje to mogu nekako izbaciti iz sebe. Jer mislim da ja to još ne mogu izgovoriti. Ne poznam nijednu osobu kojoj bi to sve mogla reći.
Zapravo, upoznala sam jednu osobu koja mi se jako sviđa, ali ti svi osjećaji prema njemu nestanu kad dođem kući. I opet gubim volju za bilo čime...Kako vjerovati u lijep život kad ga dosad nisam imala, a i po riječima koje slušam u kući, život nije ništa drugo nego borba, ali bez nekog cilja. Zašto se onda uopće boriti? Jer na kraju svi ionako umiremo sami i nesretni i bez nekog uspjeha. Kako ne poželjeti svoju smrt slušajući oca kojemu je trenutno jedina želja i cilj umrijeti? Kako imati volju za uspjehom, obitelji, i općenito životom, kad čuješ to? Mislim da sam danas izgubila volju za životom, ali zapravo onu čvrstu nisam nikad ni imala.
|
25.04.2006., utorak
so nervous...why me?
Nije bitno zbog čega, ali prečesto se pitam: zašto se to događa baš meni? Da li je to sudbina s kojom se jednostavno moram pomiriti?
Nije da zavidim ikome, ali neki tako lijepo žive...uživaju u životu bez brige i pameti. A mi ostali neka se brinemo i za njih? Što se više brineš i što više razmišljaš o stvarima, to ti je gore. "Šuti i radi" više ne pali nigdje. Oni koji pričaju i ne radi bolje prolaze. Više ne vrijedi pokazivati znanje, pamet i snalažljivost, nego glumiti zadnju budalu. A mi koji se trudimo, na kraju ispadamo najveće budale.
Trenutno ne nalazim načina kako da izbacim tu "danas nakupljenu" nervozu!!
|
19.04.2006., srijeda
S tolikim teretom kojeg imam dobro se i nosim
Pročitala sam to u jednom komentaru i ta me rečenica od svih malo "podigne". Uvijek kada se loše osjećam, sjetim se te rečenice. Istina je, što sam sve prošla u životu i kroz šta sad prolazim, a i kad pomislim što me tek čeka...dobro se držim. Bar mislim. Ponekad svi imamo neka loša razdoblja u životu kad misliš da toneš, kad imaš osjećaj da se ništa gore ne može dogoditi. Ali uvijek nekako isplivamo zdravog razuma (barem ja dosad). I sviđa mi se ona izreka: što te ne ubije, ojača te. Jer mislim da se osjećam pobjedonosno nakon svakog poraza (iako je to poraz, pokušavam na njega gledati pozitivno). Na sve loše stvari u životu gledam na način da su se morale dogoditi, da je to sudbina, i da su se takve stvari dogodile zbog nekog razloga. A najčešći razlog je pozitivan, tj. da se ja razvijem kao osoba, da moj duh ojača i da se naučim nositi sa poteškoćama u životu.
Kad promatram i razmišljam o ljudima oko sebe, o onim ljudima koji nemaju problema kao ja (a tu govorim posebno o problemima alkoholizma u obitelji) pomislim kako je njima lijepo u životu. Ali opet, oni vjerojatno imaju svoje probleme i samo je stvar u tome kako drugi gledaju na to. Nečiji problemi su manji u mojim očima, dok su njima najveći na svijetu. Nekome je valjda suđeno da proživljava takve grozote u životu, da živi težak život (i to cijeli). Ali sretna sam što rješenje mog problema, tj. oca alkoholičara mogu riješiti i neću ga imati cijeli život. Jednog dana ću se odseliti, imati svoju obitelj, a ni otac mi neće vječno živjeti. Samo što će ostati rane za cijeli život, koje ću pokušavati riješiti (bar se nadam - iako kažu da je velika vjerojatnost da djeca alkoholičara postaju isti takvi). Jer samo oni, koji su u istoj situaciji kao i ja, znaju kako je to kad u takvim trenutcima ne možete doslovno smisliti oca, ne možete slušati, ne podnosite njegov glas i njegov pogled. Ne možete podnijeti njegovu prisutnost i taj miris/smrad (kako da već nazovem). To je stvarno tužno. Tužno je živjeti u takvoj obitelji. Tužno je slušati skoro svakodnevne svađe i osjetiti mržnju "u zraku". Tužno je kada dođu blagdani, rođendani, neki posebni datumi...jer umjesto radosti i veselja u obitelji, završim plačući u svojoj sobi. Ali opet, unatoč svemu tome, dobro se i držim.
|
29.03.2006., srijeda
kako ga zaboraviti?
Nitko to ne zna i pravim se pred svima da nije tako, ali još uvijek jako patim za jednim dečkom. Ali nije da patim i želim biti s njim ponovno, nego ne znam, želim mu napakostiti ili jednostavno želim biti u kontaktu, ni sama ne znam šta bi...
Upoznali smo se prije godinu dana (nije iz mog grada) i bili smo zajedno nekoliko mjeseci. Viđali smo se vikendima, bili na moru zajedno. Bilo je jako lijepo dok je trajalo. Strašno sam se zaljubila, stvarno jako. I mislim da tako nešto intenzivno nisam osjetila nikada u životu. Bio je oduševljen sa mnom, sa svime me upoznavao, totalno me je razumio, točno je znao šta reći i napraviti u određenom trenutku, bio mi je toliko sličan. Ali s vremenom sam ga počela bolje upoznavati i shvaćala sam da ono što radi, govori više nije istina. Uvijek je u meni postojala mala sumnja, ona mala nevjerica, onaj osjećaj da me vara. Ali ne u smislu da spava sa drugim ženama (to znam sigurno da je), nego da vara moj razum, moje osjećaje, moju dušu.
Nikad nisam zapravo bila sigurna šta on osjeća prema meni (iako mi je rekao da me voli), nikada nije htio pričati o svojim osjećajima, razmišljanjima, stavovima. Po njegovom, trebala sam to znati po njegovom ponašanju i da je suprotno sigurno bi mi rekao. Nikada nisam mogla dokučiti kakva je osoba. I nakon toliko vremena ostao mi je misterija, iako sam shvatila razlog njegovog ponašanja. U prošlosti jedna cura ga je jako povrijedila i mislim da on odonda jednostavno ne može, boji se prepustiti ljubavi, otvoriti srce nekome, dozvoliti da netko dopre do njega. Vjerujem da je u duši dobar čovjek, ali tolike je zidine sagradio oko sebe...
Ali, stvar je u tome, da je on prepoznao moju dušu, moju dobrotu i moju ljubav prema njemu, i da je sve to skupa mogao iskoristiti. I iskorištavao je. I iskorištava još uvijek. A ja si ne mogu pomoći. Ne mogu ga izbiti iz glave. Često razmišljam o njemu, skoro svakodnevno ga se sjetim. Pomišljam kako će mi se javiti, kako će me iznenaditi, doći u moj grad i reći mi kako ne može bez mene - znam kad bi se to i dogodilo, ne bi mu vjerovala, ali stvarno ne znam zašto se onda nadam tomu?
Jednom sam došla kod njega, i bila sam uvjerena da je noć prije te, jedna cura prespavala kod njega. Skoro sam mogla osjetiti njen miris...Naravno, uspio me uvjeriti da to nije istina. Malo poslije toga (a i nekoliko sličnih situacija) poslala sam mu poruku da ne mogu više tako i "ostavila ga". Odonda traje naš "odnos" a to je već nekoliko mjeseci. Odnos kojeg ne mogu definirati. Mislim da on s lakoćom tako manipulira mojim osjećajima i sa mnom, a ja ludim svaki put kad se čujemo. Čujemo se svaka tri-četiri tjedna (i naravno kada on to poželi, jer kad god sam ga zvala i poslala poruku, nije mi odgovarao) i onda se on ponaša kao da se ništa nije dogodilo. Sasvim normalno priča sa mnom, zeza se, pita kad ćemo se vidjeti, govori mu koliko mu je stalo još uvijek itd. Kad ga ozbiljno pitam zašto se tako ponaša, onda me počne napadati zašto sam tako ozbiljna, kako ja ništa ne shvaćam itd...skoro pa se izdere na mene i prekine razgovor. A ja onda pobjesnim i budem ljuta na sebe. Ali ne znam zašto?? A kad prihvatim njegovu "šalu" i počnem se zezati kao i on, počnem mu govoriti kako ćemo se uskoro vidjeti, takva priča potraje nekoliko dana i onda opet ništa s njegove strane. Ne javlja se, ne odgovara na pozive... A ja se onda rastužim i ubijam se mišlju "u čemu sam pogriješila". Kad postupim onako, ne valja...a kada ovako onda isto ne valja. Onda si obećam da mu se više neću javljati, a ni odgovarati na njegove pozive. I sve to tako traje dok me slijedeći put opet ne nazove, i opet sve po starom.
Ne znam ni sama zašto se tako ponašam?? Zašto jednostavno ne mogu reći prvenstveno sebi: zaboravi ga! Zašto sam tako slaba općenito, a pogotovo zašto sam tako slaba na njega? On to točno zna i iskorištava, ali kad ne znam reći: dosta. Toliko vremena je prošlo da čak mislim da više ništa ne osjećam prema njemu, možda neku ljutnju, ali više bijes prema sebi što se tako ponašam. Ali ne mogu si pomoći... ne znam kako da ga zaboravim. U zadnje vrijeme sam počela razmišljati o tome kako bi mu napakostila, što bih mogla učiniti da ga povrijedim barem približno koliko je on mene povrijedio i iskorištavao. Da li to uopće ima smisla? Osvećivati se? Mislim da ne. Jednostavnije za mene bi bilo zaboraviti ga...ali kako??
|
19.03.2006., nedjelja
One day I'll fly away
I follow the night
Can't stand the light
When will I begin to live again
One day I'll fly away
Leave all this to yesterday
Why live life from dream to dream
And dread the day when dreaming ends
One day I'll fly away
Leave all this to yesterday
Why live life from dream to dream
And dread the day when dreaming ends
One day I'll fly away
Fly fly away...
Ponekad pomislim da je bježanje najbolje rješenje za probleme. Ali znam da nije, i da problemi ostaju sa mnom gdje god otišla...jer oni su u meni. Treba puno hrabrosti da se suočim s njima. Ali kako? Kada cijeli život gledam kako se problemi izbjegavaju, prešućuju i pravi se da ni ne postoje. Zar sve moram sama naučiti? Zar moram sama učiti živjeti? Zašto postoje roditelji? Kada prestaje njihov odgoj?
Mislim da, kad se odlučiš imati dijete, preuzimaš najveću odgovornost u životu. Moraš biti uz njih do smrti, čitav svoj život. Odgajanje ne prestaje sa punoljetnošću, iako mi se čini da su moji roditelji tako odlučili. Od osamnaeste godine sam smjela izlaziti dokle sam htjela, smjela sam zapaliti cigaretu u kući, nisu me previše ispitivali s kim se družim, koji su mi dečki bili tada. I moje mišljenje je da su pogriješili...prvenstveno moja mama koja je mislila da sam "odrasla i zrela osoba" kad sam navršila osamnaest godina, a pogotovo kad sam počela raditi, valjda je mislila da sama znam šta je najbolje za mene. I mislim da i ona sada shvaća da je pogriješila da je odustala od "odgoja", a da nije bilo vrijeme za to. Jer na roditelje se moraš osloniti svake sekunde, bez obzira što ti se događa u životu, prvenstveno loše. Moraju te podržavati, suosjećati, razgovarati, pomagati, savjetovati. Moraju te odgojiti, jednostavno njihov je izbor da budu roditelji i moraju se ponašati tako, cijeli život. Nema odustajanja.
Meni je to tako sada jednostavno napisati, jer ne znam šta je roditeljstvo. Vjerojatno ću se i sama tako ponašati prema svojoj djeci, jer kažu da obitelj jako utječe na razvoj tvog karaktera i na sve ostalo. Dakle, kako vidiš, naučiš u svojoj obitelji, tako i ti stvaraš svoju obitelj u budućnosti. Naravno da ne želim takvu obitelj, ne želim muža alkoholičara, ne želim bježati od problema, ne želim takve odnose, ali jednostavno to je jedino što znam, što vidim i što učim dok sam s njima.
Ne mogu dočekati dan kad ću otići iz roditeljske kuće, kad ću sama započeti svoj samostalni život. Želim pobjeći od svega ovoga, ali opet znam da to neće riješiti moje probleme. Njihov "odgoj" će zauvijek ostati u meni...
|
15.03.2006., srijeda
vjera i samopouzdanje
Hvala svima. I ovih nekoliko komentara, savjeta mi je malo pomoglo... Sad slušam Gibonija i tak se osjećam sretno... Ali znam da je to samo trenutno raspoloženje (jer sam si kupila neke sitnice za obući). I to je samo trenutno i lažno... Ovih dana mi je stvarno stresno na poslu, tata se jučer jako napio, jako su se svađali, a ja nisam imala snage (a ni s kim) otići nigdje iz kuće, nego sam se cijelo popodne pravila da spavam. I mislim da me jučer uhvatila neka kriza, da mi se sve skupilo i bilo je užasno...I danas me dosta pogodilo nešto. Jedna žena nije mogla shvatiti kako sam ateist, kako ne vjerujem u boga, i kako nisam kršćanski odgajana. Pitala me: pa gdje ti to živiš i gdje si odrasla da se nisi krstila? Zašto je to ljudima tako čudno?? Osjećala sam se ko zadnja jadnica na svijetu. Pa nisu SVI ljudi na ovom svijetu vjernici. Dobro, to što nisam krštena je tako kako je..ali ne bi rekla da sam ateist, vjerujem u nešto..u neku silu. Imam vjere u sebi. Ali ne vjerujem u boga da je stvorio zemlju , ljude itd. Ali postoji neka sila koja nas ponekad pokreće...postoji sudbina..Ne znam ni sama kako bih to objasnila. Ali ništa od toga toj ženi nisam mogla reći, nego sam samo ušutila, spustila pogled i rekla: pa da, nisam krštena. Joj, ne volim ni o toj temi uopće pričati, ali ovaj put je nisam mogla izbjeći.
Mislite li da vjera (bilo koja religija) može imati veze sa samopouzdanjem? Da li molitve stvarno pomažu? Kako se obraćati nekom bogu kad svi znamo kako je zemlja nastala?? I kako odlaziti u tu crkvu koja je toliko toga lošega učinila čovjeku? Po meni, u povijesti svećenici su uvijek bili najveća gamad i podlaci. A crkva je gora od političara. Kako vjerovati da je taj naš život (kojeg je kao bog stvorio) pošten i pravedan, kad nije? Nema pravde na ovom svijetu. Toliko toga sam propatila dosad u svom životu, a prema tom vjerovanju, trebalo bi mi se vratiti. Jer mislim da sam jako dobra osoba, dobra u duši, možda i predobra...Ali šta imam od toga u ovom svijetu? Samo oni zločesti ljudi dobro prođu. Oni snalažljivi, bez ikakvih emocija u sebi. A oni dobri i pošteni uvijek budu prevareni, uvijek prođu loše u životu. Oni dobri i pošteni i vjernici. Tako da mislim da vjera tj. religija ne pomažu da budeš bolja osoba i da imaš puno samopouzdranja...i ne znam u šta vjerovati...
|
14.03.2006., utorak
Depresija, usamljenost ili nešto treće?
Kažu da je teško početi s nečim, a pogoto kad se želiš otvoriti nekomu, pa makar i na ovakav način. Počela sam pisati blog, jer čitala sam negdje ako pišeš, pričaš o tome bit će ti lakše. E a ja sad stvarno ne znam gdje bi i kako započela... Mislim da u zadnje vrijeme gubim kontrolu... jednostavno nisam svjesna sebe..nisam svjesna svoga tijela...nisam svjesna svojih postupaka...svojih riječi. I mislim da padam u depresiju. I ne, ovo nije jedan od onih dana u mjesecu kad se većina žena osjeća jadno u svakom pogledu, nego tako se osjećam već neko vrijeme, predugo. I nekako sve je gore i gore. Negdje sam pročitala: Lošem uvijek dođe kraj. A ako je još uvijek loše, znači da se još nije završilo. E sad, dokle ja trebam čekati? Uvijek imam neke izgovore za "bit će bolje" i pokrenit ću se: od ponedjeljka, od 1. u mjesecu, od proljeća, od ljeta, od rođendana, od nove godine itd. Ali to tako predugo traje i sve je gore. Nemam volje nizašta i svi mi jako idu na živce (mama i sestra najviše - ali ne mislite da sam neka tinejdžerka u pubertetu - blizu sam tridesete). Mislim da se u meni nalazi takav bijes, ljutnja, tuga i svi ti neki negativni osjećaji, kad bi to nekad - nekako izašlo, pukla bi doslovno. Nisam sposobna ni plakati, jer suze jednostavno ne idu iz mene. Ali uvijek sam na rubu suza. Prije nekoliko godina nikad me nisu rastužili nikakvi filmovi, nisam nikad plakala na filmove..a sad čim vidim neku npr. potresnu sliku, u grlu mi se stegne i samo što ne zaplačem. Ali ne mogu. Jednostavno ne ide.
A mislim da je problem u tome što nikad nisam pokazivala osjećaje, i nisam imala priliku naučiti od nikoga. Jer moji roditelji već 15 godina ne spavaju zajedno u krevetu, komunikacija im se svodi na svađanje, psovanje i vrijeđanje. Ne ulazim u njihove razloge zašto je to tako, i zašto se nisu rastali na vrijeme, njihova stvar. Ali mislim da nisu svjesni koliko to utječe na djecu...a pogotovo na mene, koja sam oduvijek bila stidljiva, povučena... Samo bi još spomenila (za one koji su izdržali čitati ovo moje jadanje) da mi je otac u mojim najgorim tinejdžerskim godinama bio alkoholičar. Još uvijek ponekad popije...Svi koji znaju šta je alkoholizam, ne trebam spominjati kako oni NE ZNAJU šta rade kad popiju, ne sjećaju se što su radili, a pogotovo što su rekli. Ali meni takve stvari ostaju zauvijek urezane..
Sad sam počela pisati na način da će ovaj moj blog netko i čitati...A možda i komentirati, pomoći, savjetovati...? A tako mi je lakše. Kao da se obraćam nekomu...nekom pravom prijatelju, kojeg nemam... Jer se sve više i više otuđujem od ljudi, zatvaram u sebe još više...Trebam poduzeti nešto napokon...trebam pomoć...
I hvala svima na komentarima, i onima koji će ih tek napisati...
|
|
